Ukratko ja sam programer. Kao i svaki programer imao sam, i imam, konstantne cikluse intenzivnog rada i učenja. Na moju sreću uspeo sam da brzo napredujem kroz svoju prvu kompaniju, tako da sam posle samo par godina rada došao do pozicije vođe tima, da bih na kraju bio jedan od pokretača R&D odeljenje kompanije od preko 100 programera.

Ono što me definiše kao programera jeste postavljanje određenih standarda, kako na ličnom, tako i na timskom nivou. Pozicije me zaista nisu nikad interesovale. Ono što me je interesovalo jeste održavanje kvaliteta koda, postavljanje standarda koji se moraju poštovati, odabir pravih tehnologija za projekat. To je bila, i jeste, moja borba i nešto za šta ću se uvek boriti na nivou cele industrije.
Posle nekog vremena sam izašao iz “klasičnih” okvira posla i shvatio sam da sa mojim tadašnjim kolegama, a sadašnjim partnerima, Nikolom i Markom, želim da napravim nešto svoje. Tako je nastao dryTools. Inicijalna ideja je zaživela unutar firme u kojoj smo svi zajedno radili. Ideja je bila prosta – smanjiti količinu “rovovskog” kodiranja na minimum, a dobiti kod na koji bih bio ponosan. Sve kroz jedan personalizovani softverski alat.
Učili smo kroz rad za druge
Iskra za prototip, ili ti MVP, potekla je od Marka, koji je još pre mnogo vremena imao ideju da primeni principe Domain-Driven Development-a u prethodnoj kompaniji kako bi ubrzali razvoj projekata za klijente. Prvi pokušaj da se napravi ovakav alat je fantastično propao. Čitaj Hindenburg. Tada zaista nisam bio ni dovoljno iskusan, niti dovoljno sposoban da osmislim da nešto tako kompleksno bude jednostavno. U međuvremenu sam eksperimentisao. Kako sam sticao nova iskustva kroz različite projekte, pokušaji pravljenja alata koji bi mi dan učinio lepšim je sve više ličila na realnost. U jednom trenutku alat je postao stvarnost.
Alat mi je polako postao sidetool koji sam nosio sa sobom kroz kompanijske projekte na kojima sam radio. Na prvim projektima alat mi je pružao svega oko 10% koda aplikacije koje sam razvijao.

Ali sve je bilo kul, jer vrednost alata za mene je rasla. Krenuo sam da štedim sebi vreme sve više sa svakim novim projektom, a samim tim sam sve više krenuo da ulažem u alat. Umesto da potrošim 100 sati na projekat za klijenta, trošio sam samo 10 sati na ručno pisanje koda, 10 sati na kucanje specifikacija za alat, a 80 sati na razvoj samog alata. Alat mi je polako pružao sve više mogućnosti i više slobode. Kupovao sam sebi vreme, a radio sam ono što želim – razvijao proizvod, svoj alat.
Alat mi je napokon pružao kod kakav sam želeo. Ali je bio previše ličan, previše Duškocentričan. Samo ja sam znao u potpunosti da ga koristim.
Rešili smo da upakujemo ideju, i donekle realizovan alat, u proizvod i da vidimo kako naše kolege reaguju. Marko i Nikola su se fokusirali na razvoj kompanije, a ja sam se više fokusirao na razvoj minimalnog proizvoda, alata koji ne bi bio toliko ličan i koji je nastao na osnovu prvobitne zamisli.
Y Combinator zatekao nas je nespremne, ali…
Imali smo veliku priliku, ali i veliki broj propalih pokušaja, što je bilo u isto vreme kul i zastrašujuće. Da li smo mi dovoljno ludi da mislimo da smo jedini koji će da uspeju tamo gde je toliko ljudi propalo? Posle dva dana, nekoliko tura piva, konsultacije sa ženama, rekli smo da, ludi smo.
Naše osnove smo postavli odmah. Postulati alata, naša mantra, su:
- Alat ne sme biti platforma tj. ne sme ni na kakav način da primorava programere da budu vezani za alat ako odluče da ga ne koriste, na kraju dana developer treba da poseduje ceo kod koji je alat pružio;
- Sam kod koji alat proizvede mora biti takav kao da smo ga sami pisali;
- Mora da štedi barem 70% vremena u svakodnevnom kodiranju.
Nazad na realnost. Novac. Prve priče sa investitorima išle su malo teže i sporije nego što smo mislili. U tom trenutku smo bili dosta naivni, zaista. Nije lako da ti neko da veliku količinu novca. Na kraju smo dobili investiciju i hvala SC Ventures na tome.
Posle završenih pregovora o investiciji otišli smo pravac na aerodrom pa na Web Summit u Dablinu, da bi par dana posle Web Summit-a išli na Y Combinator u San Francisco. Ukratko u YC-u je bilo ludo, totalno neočekivano. YC nas je zatekao nespremne, prijavili smo se tri nedelje pre krajnjeg roka, dobili zeleno svetlo, a usput smo otišli na Web Summit na kome smo se, ljudski rečeno, raspali.

Za YC nas zaista ništa nije moglo spremiti. Pored lošeg izbora pitch-a, loše sreće i loših pitanja od strane mentora, u tom trenutku da se čak i sve potrefilo teško da bi nas primili. Celo iskustvo je zaista bilo sjajno. Otišli smo tamo za 10 minuta pitch-a, fejlovali i stekli veliko iskustvo. Savet svima koji idu u YC jesta da imaju razvijen customer base, to je jedino što je bitno u tih 10 minuta, makar iz mog iskustva.
Nakon San Francisca, YC-a, priča postaje ozbiljnija. Ekipa se širi, sad je više developera, još više smo orijentisani ka proizvodu. Polako počinjemo da mislimo i o stvarima poput, dizajna, marketinga, korisničkoj podršci.
Feedback developera stavljamo u prvi plan
Videti kako funkcioniše Silicon Valley dalo nam je daleko bolji uvid gde da idemo. Sad imamo malo više Silicon Valley mentalitet. U septembru idemo na TechCrunch Disrupt, a čeka nas i zimski batch YC-a u novembru. Ovog puta smo daleko spremniji za razgovor. Videćemo kako će proći.
Naša želja je da stvorimo zajednicu, otvorimo alat programerima kako bi dobili što više povratnih informacija i mogli da ga još poboljšamo. Takođe, želimo da jačamo lokalnu startup zajednicu i da budemo jedna od onih kompanija koja će uvek imati otvorena vrata za dobar savet zajednice. Ukoliko već sada želite da isprobate alat, možete se prijaviti na listu za rani pristup, a od vas očekujemo što brutalniji feedback!
Želiš da podeliš svoje mišljenje o ovoj temi? Komentari su otvoreni na našoj Facebook i LinkedIn stranici!