Sve je više ljudi koji me u poslednje vreme pitaju kako da se pripreme za (kratki) put u Kinu. Kapiram da me niko to ne bi pitao da pre dva meseca nisam pomislio da je baš sjajna ideja da odem kao novinar na Svetsko prvenstvo u košarci i provedem tri nedelje u nekoliko kineskih gradova.
Malo više od mesec i po od povratka, mogu da kažem da je to bila jako loša ideja, ali znate već… pogreši čovek. Nesumnjivo da je loše iskustvo delom i zbog rezultata reprezentacije, ali i da je osvojeno zlato, sećanja bi bila kisela, u najmanju ruku.
Pre početka konkretnih stvari, volelo bih da napravim jednu ogradu na samom startu – ovo je moje lično iskustvo. Ne živim u Kini, nemam bliske prijatelje koji žive, i znam da su ljudi imali i drugačija iskustva od mog. Oni koji su imali nekog lokalca uz sebe, bilo Kineza ili nekog sa ovih prostora ko živi tamo, proveli su se mnogo bolje nego ja (ili mi, pošto sam bio deo ekspedicije sa dvadesetak kolega novinara).
Pošto smo to sklonili sa puta, da krenemo redom:
Živopisno iskustvo dobijanja vize
Srpskim turistima nisu potrebne vize za Kinu. Međutim, ukoliko u Kinu idete da radite, viza vam je potrebna. U to ulaze i posete novinara koji imaju posebnu vrstu vize. Cena je simbolična, i iznosi 3 dolara, ali je procedura dosta komplikovana u smislu da konzulat radi samo tri dana nedeljno i to po nekoliko sati, a da informacije na sajtu nisu aktuelne, kao ni formular koji je potrebno popuniti.
Možete ga pronaći na licu mesta u konzulatu, ili zamoliti telefonom ili e-mailom da vam pošalju lik do sistema za prijavu. I to iskustvo popunjavanja je živopisno, ali o tome neki drugi put.
Očekuje vas najmanje dva odlaska do konzulata, a u zavisnosti od doba godine može se desiti da gužve nema ili da budu bukvalno na desetine ljudi. Ja sam išao tri puta i svaki put sam prestajao svih tri sata, što mi je omogućilo da se upoznam prilično dobro i pripremim za Kinu.
Čime se voziti i kako plaćati?
Ako ne vodite računa, možete proći veoma skupo, a možete proći i izuzetno povoljno. Stoga gledajte cene i konvertujte (7,5 juana je 1 EUR). U Kini se apsolutno sve radi kroz WeChat. Ako ga otvorite iz Srbije, radiće par dana, a nakon toga će vas sistem verovatno blokirati i moraćete da pronađete nekog iz Kine da vas odblokira. Čak iako vam bude radio kao messenger, njegove napredne mogućnosti nećete moći da koristite jer je od pre nekih godinu dana, mnoštvo opcija zaključano i omogućeno samo kineskim rezidentima.
Tako će vas recimo i WeChat pay i Alipay, koji su standard i kojima se apsolutno sve plaća (skeniranjem QR kodova), pustiti da dodate kartice u wallet, ali ako probate da plaćate tražiće vam da dodate i lokalnu kinesku bankovnu karticu ili račun u banci. Bez toga, bićete osuđeni na keš, a to je veliki izazov jer oni veoma malo koriste keš već godinama, i često ćete biti u situaciji da morate da kupite tačan iznos jer nemaju način da vam vrate kusur, a silno se uvrede ako im ostavite bakšiš.
Sa druge strane, javni prevoz je fantastičan, kao i cela putna infrastruktura. Brzi vozovi između gradova su novi i idu od 300km/h, pa i više. Karte nisu jeftine, ali je iskustvo sjajno. Imajte doduše u vidu da velike železničke stanice funkcionišu identično kao aerodromi pa je potrebno doći ranije, pokazati pasoš nekoliko puta, proći kroz jednu ili više sigurnosnih provera i slično.
Taksi je ok, ali obično je najbolje i najpovoljnije rešenje aplikacija DiDi, koja je njihov (legalni) Uber. Radi sjajno, vozila su nova i vozači su odlični, ali ni oni ne govore engleski. U suštini, osim jednog dela osoblja u boljim hotelima, niko ne govori engleski. Kažu da je u Šangaju bolje nego drugde, ali u gradovima u kojima smo mi bili (Guangžou, Fošan, Vuhan, Dongguan i Peking) mrka kapa.
Kod DiDi je potrebno da prilikom naručivanja izaberete opciju Pay with cash, a ona nije dostupna u svim gradovima. Ako u vašem nije, jedino što možete je koristiti DiDi da naručite taksi. Za naše pojmove, taksi je povoljan, i iako varira od grada do grada, otprilike je 50% jeftiniji od Beograda.
Veoma je bezbedno, nema krađa i drugih zločina, ali ja se prosto ne osećam prijatno ni u jednoj zemlji gde ne mogu samostalno da se orijentišem ili makar sporazumem sa prolaznicima.
Situacija sa vozilima je takva da je u oko 50% automobila azijsko (oko 10% kinesko), 25% američko i 25% evropsko. Varira od grada do grada, ali viđaćete Kiu, Toyotu, Hyndai, VW, Citroen, Škodu, Audi, BMW, Mercedes. A viđaćete i automobile koji neverovatno liče na njih, ali nisu pomenute, najčešće skupe marke.
U svim gradovima ima bicikala i električnih bicikala koji se plaćaju na minut, ali kako nećete imati operativno WeChat ili Alipay plaćanje, ništa od toga.
Internet i komunikacija
Sigurno ste čuli da u Kini većina servisa koje koristimo ne funkcioniše. To je tačno, i zapravo je još gore nego što se priča. Meni je, doduše, rečeno da je tokom prvenstva cela priča bila dodatno pooštrena, ali ni kolege koje su išle inače nisu imale sjajno iskustvo.
Lokalni operateri imaju dobre ponude mobilnog Interneta (onog limitiranog, doduše), pa sam ja koristio China Unicom koji me je koštao 25 EUR na aerodromu sa aktivnih sedam dana Interneta i 30 GB podataka, a obnavljanje ovog paketa bilo je svega 5 EUR nedeljno za preostale dve nedelje. Radi brzo, stabilno, ali ne možete da otvorite ništa od zapadnjačkog sadržaja. To znači ni Gmail 🙂
Wechat radi, ako vam ga ne blokiraju. Ako imate iPhone i iMessage radi, a od ostalog, radi messenger Signal, i to je manje više to. Slack uglavnom radi.
Pristup kroz VPN-ove funkcioniše, ali nije stabilan i na njega se ne možete osloniti. Takođe, poželjno je da imate više opcija, jer prosto s vremena na vreme neki od njih ne rade po par sati. Preporuka – ExpressVPN, i obavezno pored toga recimo Panda VPN na telefonu. Takođe, ako imate svoje privatne VPN-ove, to je cool, ali isto s vremena na vreme, prosto ne radi.
Google mape zaboravite, jer čak i da ih naterate da rade, informacije nisu previše relevantne i detaljne. Zato imate Baidu maps, koje rade sjajno, ali su komplet na kineskom. Kada odsedate u hotelu, obavezno uzmite vizitku i nosite sa sobom. To sto imate napisanu adresu, latinicom, ljudima ne znaci ništa, a sistem pisanja adresa na kineskom je drugačiji. Hoteli uvek imaju na vizitkama obe varijante, pa ste bezbedni.
I pazite: gotovo niko ne govori engleski. Ni na bazičnom nivou. Gotovo niko ne čita latinicu. Translate nažalost uglavnom ne funkcioniše dobro. Naročito one voice translate stvari. Za bazične stvari su ok, ali ako nešto kompleksnije pokušavate da saznate, to nije moguće. Recimo, ako pokušavate da saznate šta je na meniju… teleći kotlet je to čudo prevelo kao cow challenge, pa nisam baš bio rad da probam.
Šta i kako kupovati?
Što se tiče offline kupovine, na svakom koraku ćete videti povređena autorska prava poznatih brendova, a ako ste fanovi brendova sa Aliexpressa, osim Xiaomi-ja koji tamo ima prodavnice kao Apple, ostale brendove nećete viđati. Kada je u pitanju hrana, piće i ostalo, moj predlog je da se držite prepoznatljivih ukusa – 7eleven ima većinu poznatih brendova slatkiša, sokova, čipseva i slično, a prisutni su i KFC, McDonalds i drugi brendovi. Po manjim uličicama naći ćete i prodavnice začina, svežeg voća i povrća, kao i pijace, ali ja ne bih preporučio da probate.
Lokalne hrane ima i veoma je jeftina i neke stvari su veoma ukusne (nudle u svim varijantama), ali ako nemate lokalca sa sobom, šanse da izvučete nešto što nije prezačinjeno su veoma male.
Što se elektronske kupovine tiče, zvuči čudno, ali Aliexpress ne dostavlja u Kinu. Oni imaju svoj sistem, što vam, ako ste stranac, i ne znači previše. Ipak, možete kroz poruke na Aliexpress sa kupcima dogovoriti da naručite na Srbiju, a oni vam pošalju u Kinu. Otprilike 20% njih će to hteti da uradi. Imao sam solidan uzorak da probam.
Šoping molovi sa stranim brendovima su skupi, a postoje tzv. silk market ili pearl market koji su kao ogromni sajmovi, gde ljudi imaju svoje boksove u okviru ogromnih hala na više spratova i tu možete naći svašta, od suvenira, preko kopija poznatih brendova, do skupog nakita.
Kopija u tim centrima ima raznih, od onih gde je očigledno da nije isto, preko nešto boljih, do onih gde bukvalno niko ne može da utvrdi šta je original, a šta kopija. Za sve se cenjkate, a startna cena je obično 10 puta iznad realne. Tako sam ja kupovao magnete sa 4-5 juana, i gomilu zaista lepih suvenira za po nekoliko eura, a startne cene su bile i po 50 ili 100 juana. Ovde komuniciraju engleski, ali u suštini ceo proces pregovora se odvija na digitronu, pa to nije ni bitno. Zanimljivo je za videti, ali mene lično gužva i buka užasavaju.
Kakvi su gradovi u kojima sam bio?
Kao što pomenuh ranije, obišao sam pet gradova – Guangžou, Fošan, Vuhan, Dongguan i Peking, i potrudiću se da sumiram u nekoliko rečenica utiske iz njih. Ono što je bitno reći je da je vazduh svuda jako težak, posebno u ovim gradovima na obali gde je i nepodnošljiva vlaga, ali je sve zapravo prilično čisto. Nećete naći smeće po ulici.
To što je čisto ne znači da nećete imati situacije gde ljudi pljuju po ulici, gde deca umesto da idu u WC samo čučnu, ili da se gurate da bi ušli u metro ili neki drugi prevoz. No, hajmo redom:
Guagžou je velika luka i trgovački centar (17 miliona ljudi). Oko njega gravitira još nekoliko velikih gradova, s tim da je toliko ljudi da naseljeno mesto u suštini ni u jednom trenutku ne prestaje – Fošan, Guangžou, Dongguan, Ženšen, Hongkong. Gotovo 100 miliona stanovnika. Grad je impresivan, kao i delta Biserne reke na kojoj se nalazi. Ima veliki međunarodni aerodrom i četiri velike železničke stanice gde je moguće uhvatiti vozove za svaki deo Kine. Mi smo odatle išli u Peking, skoro 10 sati, oko 2800 km. Prosečna plata oko 850 USD.
Fošan je manji grad (7.5 miliona ljudi) i najzaostaliji je od svih u kojima smo bili. Na hiljade biciklista po ulicama, i ne previše novih visokih zgrada i modernih automobila. Ima dosta prirode, odnosno parkova, u okviru grada. Prosečna plata oko 650 USD.
Vuhan je industrijski centar (18 miliona ljudi) i izgleda kao da su se vanzemaljci spustili. Čini se da ni kamen u gradu nije stariji od pet godina. Standard je visok (1300 USD), vozila su nova, infrastruktura je impresivna. U centru je zgrada od 650m, a nedaleko od nje je i sportski kompleks koga se ni jedan olimpijski grad ne bi postideo. Zgrade su nove, ogromne, a mnoge od njih u samom centru prekrivene su led panelima neverovatne veličine. Čitava spoljašnjost zgrada visokih 60 i više spratova i širokih nekoliko fudnalskih igrališta ponaša se kao displej, a takvih zgrada je na desetine. Ne može da se objasni, mora da se doživi.
Dongguan (8 miliona ljudi) je sličan Fošanu, s tim da se ubrzano modernizuje. Standard je nešto viši, a čini se da je i sportski centar jer ima ozbiljnu tenisku i košarkašku akademiju. Prosečna plata je oko 750 dolara.
Peking je nestvarno veliki (26 miliona ljudi), ali posle ovih gradova koji su kao iz naučno fantastičnog filma, ne toliko impresivan. Standard nije toliko visok, mnogo je starijih zgrada. Prostire se desetinama i desetinama kilometara, a saobraćaj je uglavnom veoma zakrčen. Blizu je Kineski zid (sat i po vožnje), pa smo išli i vredi videti, zaista.
Ponesite ličnu apoteku + još koji savet
Ponesite sa sobom dovoljno lekova, za svaki slučaj. Moj predlog je da svaki dan pijete probiotik, a ako imate probleme sa respiratornim alergijama, da se posavetujete sa lekarom i ponesete svoju redovnu terapiju. Pored toga, svakako mislim da je dobro imati nešto za prehladu i nešto protiv bolova.
I još jedna stvar je obavezna: izvadite putno zdravstveno osiguranje sa adekvatnim pokrićem. Tih par hiljada dinara mogu da vas spasu velike glavobolje.
Par crtica iz razgovora sa jednim kineskim preduzetnikom
Imao sam sreće da jedno veče sedim sa Kinezom koji je završio neki američki univerzitet u Evropi, pa mu je engleski bio odličan, a pritom i ima svoj biznis sa proizvodnjom nekih gežeta, pa mi je posle par piva rekao neko svoje razmišljanje koje mislim da treba da podelim sa vama:
Vi Zapadnjaci stalno mislite da ste mnogo važni, ne razumete da vi nama niste tržište. Vi ste daleko i teško je do vas doći i imate desetine država gde je sve drugačije i lokalno. Sa druge strane, nas je ovde milijardu i po, sa standardom koji više nije zanemarljiv – mi smo sebi najveće tržište.
Pre 50 godina bili smo siromašni i samo smo želeli da nam date da radimo “prljavu” proizvodnju koja je jeftina, a vi nećete da prljate ruke. Malo po malo, uzimali smo zahtevnije i kompleksnije poslove, a poslednjih desetak godina najkomplikovanije tehnološke stvari se proizvode kod nas, i to po cenama koje uopšte nisu povoljne. Sad smo naučili da pravimo sve što je potrebno, više nam niste neophodni kao nekad.
Na moje pitanje zašto ljudi pljuju po ulicama, i guraju se jedni preko drugih:
Pogledaj koliko ima mladih ljudi koji voze dobra kola. Ti ljudi imaju svoje biznise i žive dobro. Oni su uspeli, ali njihovi roditelji su, takoreći, nepismeni. Njihova deca će se roditi u izobilju i ići će na dobre fakultete po svetu. Deca njihove dece biće građani po meri zapadne civilizacije.
Toliko od mene. Nadam se da je bilo korisno 😉
Želiš da podeliš svoje mišljenje o ovoj temi? Komentari su otvoreni na našoj Facebook i LinkedIn stranici!