Prethodnu nedelju obeležila je vest o talasu otpuštanja koji je zahvatio srpsku IT industriju.
U pitanju je verovatno i najznačajniji talas do sada, pri čemu je najveću pažnju privukao HTEC koji je otpustio više stotina ljudi. Društvene mreže i dalje su usijane, a čak su i tradicionalni mediji uhvatili priču, pa im nije trebalo dugo da krenu sa kreiranjem narativa kako više nije “isplativo” biti programer.
*ispisuje dete sa developera i upisuje ga na Jokića
Iako sam se prethodnih meseci udaljio od dešavanja u domaćoj IT industriji (mentalno i fizički), priča o otkazima nije nešto što se dešava od juče. Štaviše, od kraja prošle godine primetan je pad broja novih ogalsa, a reči “IT” i “otkazi” sve se češće mogu čuti u stručnim krugovima.
Drugim rečima, vest da je domaći IT zahvatila svojevrsna kriza novost je isključivo onima koji nisu deo industrije. Recimo, mom keramičaru.
Kako smo završili ovde?
Mnoštvo je faktora koji su doprineli ovoj krizi, no činjenica je da je IT industrija u Srbiji postala jedan mehur koji je kad-tad morao pući. Konstantne povišice i želja za rastom koja je počivala na “jeftinom” zaduživanju pronašli su tako put i do naših kompanija, a kada je novac postao “skup”, relativno brzo povukli su se i strani klijenti kojima srpski programeri više nisu bili pristupačni, već samo još jedna stavka u podužoj tablici koju je trebalo precrtati.
Činjenica da smo imali značajnu i razvijenu outsource industriju koja je u velikoj meri počivala na stranim projektima, samo upotpunjuje ovu sliku. Da citiram svog prijatelja Ivana Minića:
Mi smo i ovog puta bili oni što beru maline, a ne oni što ih drže u hladnjačama, selektiraju, pripremaju i pakuju, i zatim prodaju na nekim tržištima po mnogo višoj ceni.
Transparentnost – lekcija koju kompanije i dalje nisu savladale
Iako smo se proteklih nekoliko godina borili sa pandemijom COVID-19 virusa, ono sa čime se na ovim područjima nikako nismo izborili jeste pandemija biznis podkasta u kojima uspešni biznismeni dele “savete” naizgled budućoj generaciji preduzetnika, a najčešće stadu ovaca koji će usvojiti najtoksičnije poslovne prakse i koji će se prema zaposlenima ophoditi kao prema jeftinoj radnoj snazi, umesto da shvate da su to obični ljudi – sa svojim problemima i strahovima.
Ono što me u priči sa otkazima najviše pogađa jeste činjenica da mogu da se setim samo jedne kompanije koja je javno govorila o otkazima i smanjenju broja zaposlenih. Da, govorim o Quantox-u.
Većina drugih firmi u tišini je otpuštala ljude, nevoljna da se oglasi po tom pitanju, zadržavajući privid uspešne organizacije čak i u trenutku kada se o otkazima govorilo na Reddit-u i na društvenim mrežama koji su postali jedni od retkih kanala na kojima su korisnici potpuno anonimno mogli da razmenjuju isksutva.
Zašto je toliko teško izaći pred ljude i reći da je došlo do otkaza, progutati taj ponos i priznati da stvari ne idu prema planu u ovom trenutku – ostaće mi zauvek misterija. Svima je jasno da je kompanija uvek na prvom mestu, ali iako otkazi nisu nikada prijatni, oni ne moraju da budu sramota.
Ako kompanije već rade na EB strategijama i “kače” fotografije nasmejanih zaposlenih sa teambuilding-a, moralo bi biti prihvatljivo i to da menadžment izađe sa porukom da je došlo do smanjenja broja zaposlenih uz objašnjenje šta je organizacija uradila da se taj “udarac” ublaži.
U 99% slučajeva takva komunikacija je izostala, iako je nebrojeno puta potvrđeno da sliku o poslodavcu predstavlja skup pozitivnih i negativnih iskustva. Biće da su konsultanti i menadžment ponovo zakazali…

Želiš da podeliš svoje mišljenje o ovoj temi? Komentari su otvoreni na našoj Facebook i LinkedIn stranici!